Todo loco - Brdski biciklizam u Ekvadoru

Srpanj 2024., još jedno istraživačko putovanje - najveće do sada. Uvijek u potrazi za najboljim enduro odredištima na svijetu, organizirano od strane FlatSucks i uz podršku Endura, Simplon i Komoot, mala ekipa krenula je u južnoameričku zemlju Ekvador.
Rezultat je bio istovremeno epsko i ludo putovanje. Ali pročitajte sami što fotograf Max Dräger ima za ispričati.

Ostajem bez daha dok sunce zalazi u gotovo beskrajno more oblaka s moje desne strane. Slijedim Markusa, koji za sobom povlači duge, toplo osvijetljene oblake prašine, po širokom rubu kratera u naletu endorfina i adrenalina. S druge strane, trokutasta sjena Guagua Pichincha prekriva grad Quito s 2 milijuna stanovnika.
Krunski završetak našeg dvotjednog istraživačkog putovanja duž "Avenida de los Volcanes", ulice vulkana, kroz Ekvador. Putovanje bez velikih očekivanja, ali puno iznenađenja. Ne najmanje zato što smo se slijepo prepustili rukama naših vodiča. I toliko se već može otkriti: Este i Cuevo su, kao i većina ovdje, poprilično "loco".

Naša avantura započinje u Cumbayáu, predgrađu istočno od glavnog grada, gdje Cuevo vodi malu farmu koja će biti naše boravište prve dvije noći.
Doručak s kajganom, sokom od marakuje, jogurtom i granolom (naravno, sve iz vlastite proizvodnje) savršena je prilika za Marka, Fabija i mene da upoznamo naše vodiče. U očima Cueva, čije je pravo ime José, i u Estebanovim riječima osjeća se ogromno uzbuđenje. Ova dva prijatelja odrasla su zajedno u Ekvadoru i nisu se vidjela otkako se Esteban 2020. preselio u Austriju.
Nakon što smo složili bicikle i odvozili nekoliko krugova po lokalnim stazama, sljedeće nas jutro pokupi naš vozač Victor. Naša ekipa je time za sada kompletna. Vrijeme je za sjever!

Priznajemo, kad je autobus stigao u dvorište, bili smo pomalo zbunjeni. Očekivali smo veliki pickup, off-road kombi ili nešto slično. Umjesto toga, pred nama je stajao mali, sivi turistički autobus s melodioznim imenom "County Deluxe". Dok Victor postavlja bicikle na posebno izrađenu konstrukciju na krovu, mi zauzimamo mjesta na 16 sjedala u unutrašnjosti.
Kad smo navečer stigli do Lagune Yaguarcocha u blizini grada Ibarra, ponovno smo ostali zapanjeni: umjesto u hotelu ili pansionu, spavamo u velikim šatorima nalik tipijima smještenim neposredno iznad jezera. Jacuzzi pod otvorenim zvjezdanim nebom uključen.

Sljedećeg dana, nakon kratkog shuttlea, stvari postaju ozbiljne. S riječima "Pazite, staza je labava i ima prilično duboke kolotečine!” Este se spušta ispred nas na stazu i nestaje u ogromnom oblaku prašine na širokom grebenu.
Opis je prilično točan, nalazimo se u labirintu kolotečina svih veličina. Tempo koji su naši ekvadorski prijatelji postavili za sada ne možemo pratiti; umjesto toga, zauzeti smo time da obje noge zadržimo na pedalama. Nije nimalo jednostavno, pogotovo kad se u podignutoj prašini vozača ispred sebe praktički vozite naslijepo. Holy shit... prilično ludo!
No, sa svakim metrom u praškastom pijesku stječemo sve više povjerenja, a pri drugom pokušaju ne možemo prestati vikati od uzbuđenja. Kao na stazi za sanjkanje, trail se proteže po pješčanom grebenu i poziva na driftanje, skakanje i igru! Tek nakon pada mraka, pod svjetlom naših čeonih lampi, kotrljamo se kroz dugi, vijugavi kanjon natrag do autobusa.

Nekoliko dana kasnije ponovno opušteno dolazimo do početka staze s autobusom, koji Victor vješto manevrira na travnati brežuljak. Daniel, mastermind iza staza u Pimampiru, sa sjajem u očima pokazuje u svim smjerovima i objašnjava nam različite linije, koje sve zajedno savladavaju oko 1.000 m visinske razlike, a za čiju izgradnju njemu i njegovoj ekipi obično trebaju dva mjeseca.
To su stvarno dobre enduro staze s bermovima, malim skokovima, stepenicama i oštrim zavojima - gotovo kao kod kuće. Upravo kada se počinjemo osjećati previše ugodno u zoni komfora, Daniel staje i upozorava nas: "Ako idete ravno, ulazite na vrlo strmu i izloženu grebenastu stazu s malo prianjanja i bez prostora za pogreške. Pogledajte prvo!”

Ok, stvarno je strmo. Toliko strmo da se kraj, oko 100 m niže, ne može vidjeti. Mini-Rampage usred ničega. Odmah su potrebni potpuna koncentracija i malo samopouzdanja.
Kao posljednji u sekciju ulazi Este, koji, vjeran svom motu "Budi uplašen ili budi lud", ide prilično brzo. Dah mi zastaje kada iznenada pada preko upravljača, njegov bicikl se nekoliko puta prevrće i na kraju ostaje ležati na maloj izbočini. U apsolutnoj zoni bez pogreške, uspio je pasti, a da se nije strmoglavio. To je bilo blizu!
Možda bi fullface kaciga ipak bila prikladniji izbor za ovo putovanje?!

Prije nego što se približimo najvišoj planini u zemlji, Este i Cuevo nam pokazuju još jedan vulkan. Tirkiznoplavo jezero ispunjava krater Quilotora, kojeg djelomično obilazimo biciklom prije nego što skrenemo na sustav staza koji nas vodi ravno kroz mala sela na njegovim padinama.
Indijansko stanovništvo ovdje živi minimalistički i od mukotrpne poljoprivrede. Jedna žena nam prodaje nekoliko boca Coca-Cole dok pravimo pauzu. Čudan je osjećaj biti na biciklu koji vrijedi višestruko više nego što ta žena godišnje zaradi.
Ali ljudi ne izgledaju nesretno, naprotiv. Nekoliko djece nam ponosno pokazuje farmu zamoraca svoje obitelji, Fabi vozi jednog dječaka nekoliko metara na svom upravljaču, a Cuevo uvijek ima nekoliko slatkiša za najmlađe. Lijep susret!

Na našem putovanju duž "Avenije vulkana" naravno ne smije nedostajati ni spomenuta najviša planina u zemlji. Sa svojih 6.263 m Chimborazo je pravi kolos koji moćno dominira krajolikom. Zbog svog položaja na ekvatoru, vrh je najbliža točka Suncu na našem planetu.
Približavamo se planini prvo s istočne strane, gdje stari prijatelj Estebana vodi malu kolibu na 4.100 m. Rodrigo je strastveni alpinist, koji je već više od 40 puta bio na vrhu Chimboraza i već 36 godina živi ovdje gore. Nudi se jednostavna hrana i Canelazo, domaća rakija. Cijelu večer pažljivo slušamo priče 68-godišnjaka o životu na najvećim visinama Ekvadora.

Za Estea i Fabija ovo je bila teška noć, rijedak zrak uzrokovao je plitko disanje, ubrzan puls, glavobolju i malo odmora za duge spustove sljedećeg dana.
Na drugoj strani Chimboraza smijemo s biciklima voziti stazom od Refugio Carell samo zahvaljujući Rodrigovoj prisutnosti; ipak, ne bi nas smjeli uhvatiti rendžeri. Prolazeći pokraj malih skupina lama, konačno stižemo do "Cassarille" - staze koja se, poput mnogih drugih, održava prvenstveno za enduro i DH utrke.
Staza je u savršenom stanju i gotovo letimo kroz krajolik. Kada nakon dvanaest kilometara stignemo do sela, Cuevo staje i kuca na vrata jedne kolibe. Za održavanje staze i za to što smijemo koristiti njihov put, plaćamo nekoliko dolara.
Već je kasno poslijepodne kada stojimo na početku posljednje staze, a nekoliko zahtjevnih uspona i oko 18 km puta još nas dijeli od našeg smještaja kod Guarande. Ne odugovlačimo, uživamo u krajoliku oblikovanom "Chimbom" i ulazimo u Cocov vrt u sumrak, koji na nas djeluje poput male oaze.

Nakon osam dana vožnje biciklom, sretni smo što imamo "dan odmora", možemo provjeriti naše bicikle i imamo dovoljno vremena za sedmosatnu vožnju do Cuence na jugu zemlje.
Victor je rano ustao i popravlja svoj autobus. Prethodnog dana otkrio je dvije slomljene lisnate opruge – možda žrtve jednog od mnogih ležećih policajaca...

Cuenca je drugačija. "Naprednija," kaže Este. Zapadnjačkija. Centar grada obilježen je kolonijalnom arhitekturom, a na brdima oko grada bogataši zemlje smjestili su se u ograđene zajednice i velike vile. To gotovo izaziva mali kulturni šok.
Drugačiji je i pristup današnjoj stazi. Umjesto kao proteklih dana da autobusom praktički parkiramo na početku staze, danas moramo prijeći posljednjih 300 m visinske razlike na teškom, strmom i skliskom usponu. Spust vodi preko livadskih staza koje se teško razlikuju od onih u bavarskom predalpskom području.
Kada smo se opet našli na kanjonskoj stazi i brzo gubili visinske metre, iza jednog zavoja put nam je blokirao jahač. Srećom, dečki su na vrijeme povukli kočnice i nije došlo do sudara. Sa svojim oskudnim znanjem španjolskog, uspio sam shvatiti da njemu pripadaju zemlja i staza. Nekoliko dolara kasnije, njegovo nezadovoljstvo zamijenio je zadovoljan osmijeh, a lokalac je otišao. Dijeljena staza, samo na neki drugačiji način.

U večernjim satima provjeravamo Jorgesov Dirtjump Spot, gdje također vodi vlastitu biciklističku školu. Cool je vidjeti kako se ovdje već trenira sljedeća generacija "Locosa".
I mi odvozimo nekoliko krugova na terenu i ostatak večeri bavimo se drugim kvarom našeg putovanja: Este je na City Downhillu ozbiljno iskrivio obruč, a pritezanjem žbica doveo je niple do njihovih granica. Sada ih je potrebno zamijeniti mukotrpnim ručnim radom. Kotač nakon toga ne radi znatno ravnije, ali barem izdržava opterećenja sljedećih dana.

I odmah sljedeći dan ponovno donosi uzbuđenja: Zajedno s Leninom, kojeg svi jednostavno zovu Suco, vozimo prvo Vuelta del Diablo - Đavolju rutu. Vrhunac je duboki kanjon uz koji vijuga izložen puteljak, koji zbog oštrih serpentina zahtijeva punu koncentraciju. Osim užarene vrućine, vožnja se gotovo osjeća poput klasične alpske avanture na biciklu.

Nakon kraće pauze za ručak, stvari postaju prilično opasne. Nalazimo se na stražnjem dijelu Nissan Pickup-a, a Suco, koji je inače relijaš, sjedi za volanom. Nažalost, nije baš neki vozač - s 80 km/h juri uskom, strmom stazom uzbrdo, naglo koči, samo da bi u sljedećem trenutku ponovno stisnuo gas do kraja. Držimo se za krovni nosač kako ne bismo odletjeli zbog rupa i neravnina na cesti.
Na trailu je jednako uzbudljivo, ali sada ponovno imamo kontrolu nad volanom i kočnicom: Mali kanjoni izmjenjuju se s visokim nagnutim zavojima, brzim prijelazima i savršeno oblikovanim kombinacijama zavoja. To je prava trkaća staza, i iako ne stojimo na startnoj liniji s još stotinama drugih natjecatelja, svi voze punim gasom. Bez sumnje, "La Paz" je jedna od najboljih staza koje sam ikad vozio. Todo loco!

U kategoriju "Shuttle avantura" spada i Uzhcurrumi. Nakon duge vožnje autobusom nalazimo se u malom selu od limenih koliba usred džungle. Vlažno je, oblaci vise nisko, a dok s jedne strane oronule ceste netko kolje svinju, s druge strane marljivi trgovac glasno nudi škampe koje pakira u plastične vrećice.
Usred ove scene Juan José i njegovi momci utovaruju naše bicikle na pickup. Točnije: na metalni okvir na krovu pickupa. Mi sjedamo na stražnji dio vozila i skeptično promatramo ispucale zavarene spojeve i naše bicikle koji se njišu tamo-amo dok truckamo kroz krajolik.

Odjednom se magla razilazi i izlazimo iz oblaka – vraćamo se u tipičan andski, zbog nadmorske visine rijedak planinski krajolik. Toliko je vjetrovito da mi pri prvom spustu vjetar skida sunčane naočale s lica i moram se doslovno nagnuti u nalete vjetra dok vozim.
Ukupno osam staza ovdje se održava i poboljšava za vožnju biciklom. Nije to lak zadatak, jer tijekom kišne sezone zimi tlo je mekano, a staze koje često nalikuju kanjonima jako su preorane od stoke. Nakon posljednje kiše tlo se osuši, postaje tvrdo poput kamena i može se obrađivati samo uz naporan rad s pijukom i grabljama.
Za kraj slijedi dugačka staza koja vodi ispod oblaka i vraća nas Victoru, koji nas sljedeći dan ponovno vozi do naše polazne točke u Qitu.