Filipini: okreti pedala među palmama i Tihim oceanom

Na Filipinima se prije svake plovidbe upućuje molitva prema nebu – ostatak 300-godišnje španjolske vladavine. Filipini su najveća katolička zemlja u Aziji.

Na Camotesima, »otokima slatkog krumpira«, penjemo se na brdske bicikle. Bicikliranje na Filipinima: to je i dalje neobična kombinacija. Mnogo toga ide u prilog tome: tijekom njemačke zime ovdje je sušno razdoblje s ugodnih 28 stupnjeva. Ceste su izvrsne, usponi umjereni, a u hrani se utjecaji Tajlanda i Indonezije miješaju s lokalnim adutima – prije svega slatko-sočnim ananasom, mangom i papajom. I gotovo uvijek Pacifik šumi u neposrednoj blizini.

»Hello!«, »¿Cómo estás?« i »What's up, bro«: Pozdravljaju nas na više jezika kad projurimo kroz selo. Djeca nam trče u susret, mladi nam mašu. S našom biciklističkom odjećom i kacigama izgledamo kao izvanzemaljci. Život na Camotesima odvija se na cestama i uz njih: Ovdje bruje mopedi, ovdje šareni »Jeepneys« prevoze ljude u susjedno selo za malo novca. Tko može, otvori trgovinu ili barem štand okrenut prema cesti i pokušava nešto prodati. Psi, naviknuti na buku prometa, uplaše se kad mi prolazimo pored njih, no ostaju iznenađujuće mirni. Nijednog traga agresivnosti kao u nekim drugim zemljama.

Tek tek na znatno većem otoku Bohol ceste ponekad postanu pomalo tijesne. Za to su zaslužne više od 1.000 stožastih »Chocolate Hills«: travom obrasli krški brežuljci koji se ljeti oboje u čokoladno-smeđu boju i tijekom cijele godine privlače turiste. Ovdje ima i kobold-makića veličine šake, čije lice izgleda kao da se sastoji samo od očiju. Ipak, na Boholu napredujemo! Naš agilan vodič dijeli banane i vodu, zatim nas potiče uzvicima »Ghee!« — to znači »Idemo!«. Okolina mi juri pored, prolazi kroz mene: mukotrpno obrađivana rižina polja kao i nekoliko metara visoke kokosove palme, mangrove i stabla manga. Jedva se mogu zasititi onim što mi se tako obilno poslužuje. I jedva primjećujem da napredujemo 80 kilometara i više dnevno.

Na "mističnom otoku" Siquijor jedva da se osjeća žurba gradova. Atmosfera na relativno malom otočiću je opuštena. Možda su za to zaslužne ovdje navodne vještice i čarobnjaci. Ipak me ceremonija jednog "iscjelitelja" u njegovoj zapuštenoj kolibi nije baš uvjerila: on puše u čašu vode koju zamahuje oko mene. Zatim izlije tekućinu – i navodno s njom moju "negativnu energiju". Pa dobro.

Stoga obilazimo otok biciklom – 75 kilometara uz Tihi ocean. Kombinacija bijelih pješčanih plaža, visokih palmi i igre valova oceana teško da se može nadmašiti. Nakon pola dana u kojem divlje fotografiram, sklon sam povjerovati u »Diwatas« i »Encantos« o kojima na Siquijoru toliko govore. Dok vilenjačke »Diwatas« žive u krošnjama drveća, »Encantos« su zaštitni duhovi mora. Još i danas filipinski ribari nakon dobrog ulova bacaju voće u more kako bi im se zahvalili. Vjera u živu prirodu je razumljiva u zemlji koja se nalazi izravno na Pacifičkom vatrenom prstenu – s vulkanima, potresima i tajfunima kao popratnim pojavama.

Na izduženom otoku Cebu promet se pojačava sve dok u istoimenom glavnom gradu ne poprimi apokaliptične razmjere. Na čitavim Filipinima postoji tek jedna željeznička pruga; inače se vozi automobilom ili mopedom prema pravilima koja su Europljanima teško razumljiva. Kad nisu u vozilu, Filipinci su uglavnom uljudni i povučeni, što njihovu regiju čini ugodnom za putovanje. Ipak, iza prijateljske fasade često se vodi borba: mnogi rade u uvjetima zbog kojih bi se njemački sindikalist zgrozio i obavljaju dva ili tri posla paralelno. Drugi zarađuju svoj kruh kao OFW – 'Overseas Filipino Worker' – ponajviše u strojarnicama kruzera. Od osam milijuna filipinskih iseljenika gotovo je polovica nastanjena u Sjedinjenim Državama, s kojima su od kraja Drugog svjetskog rata u bliskim odnosima.

550 kilometara i 6.000 metara uspona su iza nas, dok večeramo u Cebu Cityju. Vrijeme je proletjelo prebrzo. Svaki otok po kojem smo vozili pokazao nam se drugačije. Nisu to toliko turistički 'hotspotovi' koji su nas impresionirali. Često su pretrpani, a ipak samo donekle spektakularni. Što je pak obilježilo naše putovanje: ceste i putovi smješteni u bujnu vegetaciju, nad kojima se savijaju grmlje i stabla. Šuštanje i žuborenje Pacifika, koji nikad nije daleko. I opet i opet ljudi koji nas pozdravljaju, smiješe nam se, obraćaju nam se i očito su sretni što smo ovdje. Cijeli taj sočni, živahni i bujni život na tim tropskim otocima, koji se iz dana u dan sve više prelijevao na nas. Pa to je stvarno nešto!

Informacijski okvir

Thomas Bauer na turi 2026

Thomas Bauer na YouTubeu:
https://www.youtube.com/user/literaturnest/featured