Trans Provence

Miris lavande i arome provansalskog bilja obavijaju zadivljujuće staze francuskih Alpa...
Ova idilična slika možda odgovara legendarnoj MTB-regiji u južnoj Francuskoj i inače opisuje mnoge stvari koje se događaju u zaleđu Azurne obale. No, za avanturistička enduro-putovanja s Flat Sucks to sigurno nije dovoljno. Pogotovo ne za "majku svih enduro-tura", Trans Provence, koja znači šest dana shuttle vožnje, pedaliranja, guranja, nošenja i nevjerojatno puno vertikalnih metara na pažljivo odabranim stazama Provanse - od Briançona do Mentona.

Već pri dolasku gostiju obećavalo se da će tjedan biti nešto posebno. Sedam enduro-trkača, alpinista, biciklista, planinskih vodiča i legendi iz povijesti biciklizma okupilo se ovdje. A onda su tu bili Markus, voditelj Flat Sucksa, i ja, vozačica shuttlea Livi.
Upravo iz ove, moje, perspektive sam zabilježila ovu avanturu.

Dan nakon našeg dolaska u Briançon, započeli smo prilično rano ujutro i shuttleom se popeli na dugu planinsku cestu po kiši i magli, prolazeći pored skijaškog sela La Chalp.
Motivirani, muškarci su zatim opušteno odvozili 400 visinskih metara i uživali u prvim spustovima tako bezobzirno da su već nakon vrlo kratkog vremena morali krpati veliku rupu na gumi tubeless-salamom. Srećom, blato na stazi usporilo je ekipu, inače ovu euforiju ničim ne bi bilo moguće obuzdati. Ali tko bi se čudio: Na dionicama jedne od najslavnijih enduro utrka, radost vas lako može potpuno preuzeti!

U međuvremenu sam ja opušteno otišla u kupovinu i pokušala ispuniti želje za užinu. Kupila sam grickalice za sljedeća dva dana, koje su, međutim, na kraju bile dovoljne samo za taj jedan dan.
Mjesto sastanka bila je kapela Saint Pierre, idilično mjesto gdje su u ovo doba godine pastirski psi, Patous, tjerali ovce u dolinu. Kada su biciklisti stigli, bili su sretni što je auto s užinom bio na licu mjesta i sjeli su za pripremljeni stol. Nakratko sam se u šali zapitala bih li im trebala zamjeriti što su bili sretni da je auto pripremio užinu. No, kasnije će još vidjeti tko ih je podržavao do kraja, a tko ih je iznevjerio.

Svježe osnaženi slijedilo je 1.000 visinskih metara, od kojih je otprilike polovica morala biti nošena, a ostatak uglavnom gurana. No čekao je super flow trail, koji je uključivao i tehničke segmente te je s dodatnih zahtjevnih 150 visinskih metara izvukao posljednje atome snage.
Uski greben preko sive zemlje vodio je do posljednjeg dijela. Prirodni zavoji i beskrajan flow do Barcelonettea stvorili su veliko iščekivanje za naredne dane.

Unatoč 1.400 metara uspona, auto je pravovremeno pripremilo međuobrok. I još jednom je košara s užinom opljačkana do posljednje mrvice.
Ali što učiniti kada je sljedeći mali mini-market u Colmarsu neočekivano zatvoren? Kupujete još bolji zalogaj, posjećujete mesara u mjestu, koji također prodaje sir i masline, i odlazite biciklom do male pekare kako biste nabavili ukusni baguette. "Bravo, auto!"

Ipak, kupnja užine nije glavna avantura, pa smo se prvo prevezli do Col de Champa, a zatim nas je čekao spust prema Colmarsu: Kravlji Rock'n'Roll.
Budući da su krave povremeno temeljito izgazile stazu, bio je to poseban spust. No, čim ostavite kravlji put iza sebe, srca biciklista brže kucaju. Pogotovo u jesen, šuma sjaji u svim bojama, a za kraj vas dočekuju povijesni spomenici u Colmarsu.

Kao vozačica shuttle-a, nije uvijek lako: dok čeznete za vlastitim biciklom, morate savladati zavojite ceste s autobusom i prikolicom. No, u usporedbi s Trans Piemontom, Provansa je dječja igra. Zahvaljujući Tour de Franceu, prijevoji sjaje gotovo savršenim asfaltom i širokim zavojima.
Nekoliko šljunčanih uspona? Nema problema. Kada se sjetim izazovnih staza ligurskog graničnog grebena, svaka vožnja u južnoj Francuskoj postaje užitak.

Trećeg dana iznenadila nas je kiša, i brzo je postalo jasno: muškarci i voda nisu najbolji prijatelji. Hrabri junak istovario je bicikle i pokušao motivirati ostale.
Zatim je slijedilo 700 metara visinske razlike koje je grupa morala savladati gurajući i pedalirajući. Auto se vratio u Colmars.
Odatle sam krenuo kako bih ponovno susreo ostale. "Ako vidiš oznaku za trail ‘Livi’ na ulazu, već smo na putu. U suprotnom, čekaj nas." To je zvučalo jednostavno, ali je u blatu predstavljalo pravi izazov. Svaka blatna rupa činilo se da mi šapuće slova.

No odjednom sam čuo navijanje i upitne povike: "Gdje je užina?" Glad je bila velika. No, prvo smo se zajedno suočili s metrima spuštanja, a nalet adrenalina bio je nevjerojatan. Protok je bio jednostavno nevjerojatan. Unatoč brojnim upozorenjima na opasnost od pada, jurili smo pristojnom brzinom i potpuno izgubili osjećaj straha od pada.

U iznenada nastaloj krivini moj je prevelik entuzijazam naglo nestao kad sam vidio vozača kako visi naglavačke na stablu. Šokiran, skočio sam s bicikla. Očekujući najgore, potrčao sam prema unesrećenom, no on me iznenadio smijehom.
Bio je dobro, a njegova jedina briga bio je stanje njegovog bicikla. Prava sreća u nesreći.

Staza prema Entraunesu, pauza za ručak i još jedan vrhunac staze čekali su nas, a ovaj put sam i ja mogao voziti bicikl. Spust po sivoj zemlji - igralište za sve ljubitelje bicikala. Rollercoaster za sve koji ne žele uvijek ići istim putem.
Bezbroj varijanti vodi prema dolje do parkirališta. Nastale su fotografije vrhunske kvalitete. Teško za povjerovati, još dva shuttlea su bila na redu, i dosegli smo 4.000 metara visinske razlike.

Nakon noćenja u Valbergu krenuli smo lagano uzbrdo 200 visinskih metara po makadamskim putevima do nekoliko manjih akumulacijskih jezera. Direktno od tamo stiže se u bike park Valberg - za mene vrijedan i preporučljiv izlet. U ovo doba godine lift je, nažalost, već bio zatvoren, ali staze su bile sjajne.
Grupa putnika prikupila je dodatne spektakularne dojmove vozeći bicikl po crvenoj zemlji. Spust prema Puget-Théniersu vodio je preko crvenog kamenja. Kasnije su Markusove fotografije ponovno izazvale divljenje, a i ja sam navečer imao priliku vidjeti te prizore.

Putovanje autobusom i prikolicom kroz crveni kanjon bio je poseban trenutak. Ne samo da je panorama izazvala adrenalin, već je i treptanje upozoravajućeg signala na automobilu podiglo napetost. Zvuk upozorenja sve nas je trgnuo iz popodnevnog umora.
"AdBlue greška. Za 800 kilometara nije moguć start motora!" I nakon dodatnih deset sekundi: "AdBlue greška. Za 0 kilometara nije moguć start motora!"
Upravo u tom trenutku prolazili smo kroz gradilište. Bila je potrebna velika preciznost kako bi se automobil manevrirao između građevinskih vozila i stijena, a da se prikolica ne zaustavi na uzbrdici. Napeti i vrlo zabrinuti stigli smo na vrh, neposredno ispred Roubiona. Naravno, automobil više nismo gasili i ostavili smo ga da radi.

Informacije o radionicama i mogućim rješenjima dobivali smo oskudno. Na kraju me Markus poslao s biciklističkom grupom dalje. Jedan planinski vodič već je poznavao ovu stazu i odveo nas do Saint-Sauveur-sur-Tinéea. Razmišljajući o vozilu, nisam ni primijetio da sam zaboravio bocu s vodom, niti težinu cross-country dionice. Gore-dolje, zagrizi ili guraj, uživaj u pogledu ili misli na automobil.
Prošli smo kroz prekrasna, rustikalna sela i bili oduševljeni stazama, s nadom da će naše shuttle vozilo već biti popravljeno. No, situacija se još pogoršala.

Kad smo stigli kod Markusa, pokazao nam je s užasnutim izrazom lica vijak kotača. Još jedan je bio slomljen i ostao zaglavljen u kotaču. Kako se to moglo dogoditi? Što bismo trebali učiniti? Tada je započela prava drama.
Nikad nisam pomislio da bi u ovom malom mjestu mogla postojati taksi služba. Potrčao sam tamo, a unatoč jezičnim barijerama, ljubazni vozač nas je ne samo u tri vožnje prebacio do smještaja, već je također ponio našu prikolicu.
Dok je Markus ostao, pozvana je vučna služba koja ga je kasnije dovela do nas u planinsko selo Rimplas, dok je automobil odvučen u Nicu. Dva tjedna kasnije, sjedeći za računalom, pomisao se ušuljala: „I tamo stoji još i danas!“

Ipak, izvukli smo najbolje iz situacije. Prijevoji Tour de Francea poput Col de Saint-Martin i Col de Braus bili su osvojeni. Ugodni usponi olakšali su nam penjanje. A kada vas uz to i mala školska djeca uz cestu bodre, osjećate se, iako zapravo pratite tragove enduro elite pozvane na nekadašnju MTB etapnu utrku Trans Provence, ionako kao pravi profesionalni biciklist.

Dionice nošenja, guranja i pedaliranja poprilično su iscrpile naše snage, ali zato je i strah od Patousa opao. Kratko lajanje, pozdrav, silaženje, razgovor - i već ste mogli nastaviti vožnju.
Nakon osjećaja beskonačne cross-country dionice, napola u magli, posljednjih 40 visinskih metara posebno je stezalo u listovima. No, krokodil-gumeni bomboni na vrhu odmah su nadoknadili trud. Crveni krokodili osigurali su energiju, a zeleni su umirili ekološku savjest.

Mokri, tečni i korijeniti prijelazi predstavljali su još jednom pravi izazov, ali ti beskrajni provansalski trailovi bili su i ostali jednostavno neopisivi. Ogromni serpentine, kamene dionice i pogled vrhunske klase bili su dodatni bonus.
Dionice kroz potoke i šume kestena pružile su poseban jesenski ugođaj, a pekara u mjestu Lantosque oduševila je svojim izborom. Od namaza od luka do quichea, pizze i cole, sve je bilo uključeno.
Dok smo čekali naše novo shuttle vozilo, tek smo tada primijetili koliko smo imali sreće s vremenom. Počela je kiša, a mi smo ugodno sjedili uz kavu i pivo.

Enduro-profesionalac u najboljoj dobi srebrnog leđa pokupio nas je s prikolicom koju je sam izgradio. Građevinska skela i cijev činile su optimalno osiguranje za bicikle i dovele nas do Col de Turini, do sljedećeg smještaja.
Tamo je Markus također stigao taksijem i prikolicom, zajedno s našom prtljagom. No ubrzo je postalo jasno da nema dobrih vijesti u pogledu zamjenskog vozila. Dakle, bili smo nasukani na Col de Turini, a osim toga nitko nije točno znao gdje je auto. U radionici? Ne, jer smo nakon nekoliko poziva dobili informaciju da je tamo odbijen. Zašto? To se nije znalo.
Odiseja s autom je počela. Jer kvar u inozemstvu je noćna mora - obilježena beskrajnim pozivima, visokim troškovima i emocionalnim vrtuljkom - od smijeha do suza. Osnovni ton: "Ne može biti da ste ozbiljni!

Točka na i nas je dočekala u smještaju: Ovog je vikenda ovdje na licu mjesta održana E-Cross-Country utrka. Hostel nije imao našu rezervaciju u evidenciji. Šokirani i s grčem u želucu, pogledali smo se. Kad ne ide, onda stvarno ne ide.
Izlazeći iz stanja šoka, Markus je izvukao svoj mobitel, potražio uplatu, a ja sam istovremeno panično pretraživao potvrdu rezervacije. Oboje smo ih s posljednjom nadom stavili na stol ispred vlasnika. Nakon dužeg natezanja, na kraju su ipak izvukli četiri sobe iz rukava – male, ali ugodne. Iscrpljeni smo, nakon kratke večere, pali u naše krevete.

Sljedeći dan bio je ujedno i naš posljednji biciklistički dan: kraljevska etapa do Mentona. Prva staza, nazvana Disneyland, brzo nas je razbudila. Kao vozačica shuttle-a, imala sam koristi od činjenice da nas je naš automobil iznevjerio, jer sam mogla pratiti grupu na biciklu i u potpunosti uživati u stazama.
Zajedno s ostalima otkrila sam jedinstvene staze prema Sospelu i borila se s njima uzbrdo. Pogled na more donekle je umanjio napor, no svi smo bili sretni kada smo stigli u mali gradić po imenu Castellar, gdje smo napravili pauzu uz Oranginu. Najbolje osvježenje za predah.

Stupanj po stupanj terena spuštali smo se prema Mentonu. I tada je uslijedio poseban trenutak – more je ležalo ispred nas. Napravili smo grupnu fotografiju, a zatim se bacili u osvježavajuće more.
Valovi su nas pozivali na brčkanje, no nekako je koža počela peckati. Većina nas brzo je izašla iz vode, a i ja sam se osvrnula: meduze! Posvuda su bile male, smeđe meduze. Očito je uvijek postojao još jedan nivo iznenađenja ...

Ispričala sam svoju priču kao vozačica shuttlea bez vozila do kraja. Vozilo bi sa svojom pričom o avanturističkom putovanju kroz Provansu i boravku u Nici vjerojatno moglo napisati cijelu knjigu – gotovo beskonačnu priču koja je ipak na kraju pronašla sretan završetak.
Samo: Tko bi se ikada više usudio ući sa mnom u auto...?