Lindenhof skijaški tura-vikendi

Čim je Markus spustio nogu, snježni pokrivač ispod njega puca uz tihi tutanj. Ono što je maloprije bilo savršeno, netaknuto bijelo, sada izgleda poput hrpe razbijenog stakla. Fini pukotine šire se kroz snijeg lijevo i desno od vrhova njegovih skija, postajući sve dublje i šire prema natrag, dok se podloga ne raspadne u oštre blokove. Pomalo izgleda kao da naš vodič hoda po malim ledenim pločama.
"Savršeno. Napokon ga mogu pokazati!" uzvikuje Markus s gotovo dječjom radošću u glasu i pogledu. Zatim se obraća nama: "Pogledajte: Ovo je nanosni snijeg!"

Normalno bi sada sva zvona na uzbunu trebala zvoniti. Jer nanosni snijeg nije dobar, toliko su nas već naučila dva instruktora iz Naturfreunde - uz Markusa "Rosi" Rosenauera, ovaj put i Simon Tischhart - tijekom večernjih teorijskih sesija. Na kraju krajeva, smatra se jednim od najčešćih uzroka lavina.
Ali što je uopće normalno ovog prvog vikenda u veljači, kada nas sunce prži po glavi kao inače tek u travnju, a tamo gdje je proteklih godina vladao idilični zimski krajolik, sada snijeg doslovno moramo tražiti? Osim toga: nagib padine manji od 20, možda čak ni 15 stupnjeva. Na kraju krajeva, stojimo samo nekoliko metara ispod prilično ravnog vrha Millstätter Alpe.
Dakle, nema zvona na uzbunu. Umjesto toga, zainteresirani pogledi na ono što se događa ispod naših skija, kratko prisjećanje na jučerašnju raspravu o bojama - tupa mat bijela naspram blistave sjajne bijele - i pitanje odakle je došao vjetar koji je nužan za stvaranje nanosnog snijega. "Vidite li ovdje išta po čemu biste to mogli prepoznati?" pita Rosi okupljene.

Nalazimo se u Nockbergenima, točnije: na jednom od prvih vikenda skijaških tura u Landhotel Lindenhofu. Kao što hotelijer Hannes Nindler čini svake zime, autorica ovih redaka zamijenila je svoje bicikle s dvije daske, štapovima i kožama te se sada bavi alternativnim sportom za bicikliste par excellence.
„Posjeduješ opremu i već si odradio prve ture. Sada želiš više, ali ne znaš kako?“ Tako je stajalo u najavi za vikende skijaških tura u Feld am Seeu. Kao da je autor tog teksta pročitao misli autorice.

Dakle, brzo je rezervirana troipoldnevna avantura s vođenim turama, radionicama i obukama te teorijskim jedinicama pod motom „Od skijanja na stazi do terena“. Jer poznajemo Lindenhof s njegovim bistroom „Radlerei“, lebdećom vintage izložbom bicikala i sobom s biciklističkim tapetama iz ljeta i znamo: Ono što ovaj objekt nudi ima smisla – i prije svega srce. Da ne spominjemo fantastičnu kulinariku u ovom malom butik-hotelu na Brennseeu.

Tri večernja predavanja o opremi i planiranju tura, kartografiji i lavinskom znanju su već iza nas, uz nekoliko radionica i vježbi ubačenih tijekom tura s ciljem rukovanja s LVS uređajem, traženja zatrpanih, sondiranja, procjene situacije i – uvijek iznova – orijentacije.
Znamo značenje pojmova poput inicijalnog loma („nije to ništa medicinsko“), vjetrovnih udubljenja ili nastajuće metamorfoze, poznajemo problematiku ekspozicije, nagiba padine i slojevite strukture. Na vlastitoj koži smo osjetili kako brzo srce počinje lupati kad tijekom grube potrage, probijajući se do koljena pri svakom koraku, pokušavamo sprintati duž silnica LVS uređaja. Sondom smo osjetili kako se tlo ispod snijega osjeća, a u usporedbi s tim ruksak ili ledena kora.

Razumijemo – barem donekle – jezik karata: izohipse, boje, simbole, sjenčanja. Čak smo pokušali i malo ciljanja, prvo kompasom, a onda planimetrom, jer zapamtite: „Znam gdje sam!“ osnovni je princip svakog djelovanja.
Djelomično vladamo vještinom oštrih okreta i relativno ekonomičnog trasiranja. Znamo spriječiti omraženo nakupljanje snijega, ključna riječ temperatura snijega. A kako bi sve lijepo zaokružio, Markus nam još pokazuje kako se pomoću skijaških štapova može odrediti nagib padine.
Dodatni nastavni sadržaji na ovom ugodno sunčanom, bezvjetrovnom mjestu rado su prihvaćeni. Jer nastavni sadržaji znače pauze. A pauze su našim nogama na sada već trećoj turi za redom prijeko potrebne.

To je šarolika skupina koja u dvije osmorke, zajedno s vodičima i pratnjom, korača prema Nockenu visokom 2.091 m: bračni parovi i susjede, kolege s posla i planinarske zajednice. Jedni izgledaju kao da su izašli iz opisa natječaja: odradili prve ture, kupili opremu, ali ih je ozljeda zaustavila, pa sada s još većim žarom žele krenuti ispočetka; drugi su vjerojatno malo prekvalificirani: već dulje vrijeme koriste turno skije i redovito pohađaju tečajeve za osvježavanje znanja. Većina uživa u usponu, tišini, osvajanju vrhova. Nekolicina se ne osjeća ugodno pri spuštanju po terenu. Neki dolaze iz dalekih krajeva, drugi iz susjedne doline. Najmlađi imaju 20 ili 30 godina. Najstariji su impresivno svježi s 75, 80 i 82 godine.
Trojku ubrzo nazivamo Zlatne djevojke. I kao što su milijuni obožavatelja nekoć pratili TV-zvijezde putem malih ekrana, tako i mi fascinirano promatramo mladenačku živost ove tri više nego vitalne dame iz okolice Innsbrucka, bilo u hotelu ili na planini.

Pogled na maksimalno 600 visinskih metara dnevno bio je presudan za prijavu, objasnila je vođa grupe Marianne tijekom kruga upoznavanja. Naime, zbog godina, prijateljicama sve više nedostaju pratitelji na turama. „Tečajevi planinarskog saveza uvijek imaju po 1.000 visinskih metara dnevno. To nije zabavno, želimo uživati i u zajedničkim večerima“, precizirala je umirovljenica sljedeći dan tijekom večere od pet sljedova, podižući s osmijehom čašu prema svojim pratiteljicama.
Neki sudionici, upola mlađi, mogli su samo odobravati kimanjem i potiho zijevati. Pojedine ture vikenda možda su ograničene duljinom. Međutim, u kombinaciji s kasnijim teorijskim sesijama, eventualno dodatnim wellness-aktivnostima i raskošnim večerama, program je ipak dovoljan za pune glave, umorna tijela i pospane oči.

Ali sada, nakon Tobitschera (1.904 m, 420 Hm) i Steinalmhütte (1.930 m, 560 Hm), preostaje samo nekoliko koraka do trećeg i posljednjeg vrha kampa.
Kako je sunce već rano ujutro sjalo tako blistavo, tako je na prethodnih 600 metara visinske razlike već obilno tekao znoj. Međutim, sve jači vjetar sada najavljuje blizinu vrha, a sa svakim korakom teren, koji ionako nije osobito strm, postaje ravniji i hodanje lakše.
Na kraju se ukazuje križ na vrhu, a s njim i fantastičan panoramski pogled od 360° na bezbrojne dvijetisućnjake i skoro dvijetisućnjake Nockberga i Gailtalskih Alpa, kao i na Visoke Ture, koje se uzdižu još gotovo 1.000 m više.

Dolje u dolini leže Spittal an der Drau, Seeboden, Millstätter See. Ovdje gore na planini leže mase granatnog kamenja - tijekom jednog od njegovih brojnih izleta u floru, faunu i geologiju planina, Markus nam je skrenuo pozornost na ovdašnju prisutnost ovih dragih kamenja - i ubrzo su skijaški štapovi, krzna i ruksaci bili razbacani na sve strane.
Pogled na lica govori više od tisuću riječi: ponos i zadovoljstvo miješaju se s iscrpljenošću i divljenjem - prema krajoliku, vlastitom postignuću, a uvijek iznova i prema onome "Zlatnih djevojaka".
Također je ovdje i tamo vidljiva zabrinutost: Spuštanje u terenu koje sada slijedi nije omiljena disciplina većine. Ali s mantrama vodiča Simona u glavi, to će nekako ići, umorne noge ili težak mokri snijeg. "Budi kao kugla!" usadio je mladi Donjoaustrijanac svojoj grupi. Bez obzira radi li se o spuštanju ili lavini: približavanjem ovom idealnom obliku, zimi ste u planinama u mnogim situacijama dobro savjetovani.

S vježbom koja nam je već postala rutina, radimo ono što nam je posljednjih dana postalo uobičajeno svaki put kad dosegnemo najvišu točku: presvlačimo se, skidamo kože za penjanje, prilagođavamo vezove, spremamo opremu.
Naravno, neizostavno je napraviti i poneku fotografiju. Također, napokon je vrijeme za prve zalogaje uvijek ukusnog i s ljubavlju pripremljenog Lindenhofovog lunch paketa - premda zbog jakog vjetra ubrzo odlučujemo pravu pauzu na vrhu napraviti malo niže, kod ribnjaka s natkrivenim mjestom za sjedenje koji smo prošli maloprije.

Posljednji put imamo priliku i vrijeme da savršeno zakazimo. Iako smo već pronašli naš modus za spuštanje: Markus ide posljednji nizbrdo, najsigurniji skijaši idu prvi, a između njih se ironijski natječu "ikone stila", "kraljice brzine" i "carevi orijentacije". No, danas je snijeg toliko mokar, a spuštanje toliko teško, da čak i naši vodiči imaju određene poteškoće izgledati potpuno elegantno.
Stoga nam je pauza za užinu, koja je premještena niže, itekako dobrodošla. Tijekom te pauze ne samo da utažujemo glad, smirujemo tijelo i sudjelujemo u posljednjoj lekciji (bilješka: poznati mini alat za biciklizam pomaže i kod podešavanja previše lagano postavljenih skijaških vezova koji se stalno otpuštaju), nego nam i zaštićeno sjedenje i razgovor na sunčanom odmorištu služe za donošenje zaključaka.

Iza nas su tri i pol intenzivna, zabavna dana u kojima smo imali priliku doživjeti mnoge aspekte skijaškog turizma, od meditativnog hodanja do veselog planinarskog tuluma, od ledenih ploča do mokrog snijega, od masakra na strmim zavojima do panorame snova, te od pogrešaka u planiranju do promjena vremena.
Radili smo na usponima i mukotrpno se spuštali, podcijenili situacije i (na papiru) zalutali, pomagali i divili se. Psovali smo i uživali, jedva se smrzavali i puno znojili. I pritom smo obnovili poznato i naučili nešto novo, kako bismo, kada snijeg ponovno dođe, bili spremni za skijaške ture na najljepši način: daleko od masa i žičara, okruženi ničim osim planinama i nebom - ali svjesni opasnosti.